• 01 3499 765

KUTIĆ ZA RODITELJE

Disciplinirati dijete? Da, ali kako?

Kada govorimo o disciplini, većinu ljudi to najprije asocira na kažnjavanje. Na primjeru nedavno iznesenom u medijima vidjeli smo kako zabrinjavajuće velik broj roditelja kao kaznu koristi udarac po stražnjici. Iako se unazad nekoliko desetljeća taj broj smanjio, još uvijek oko dvije trećine roditelja smatra kako je u redu dijete povremeno kazniti udarcem. Prevladavaju stavovi „od laganog udarca po peleni neće djetetu biti ništa“, „i nas su tukli pa smo ispali ok“, „ja sam roditelj i imam pravo svoje dijete odgajati kako hoću“ itd. Sve su ovo predrasude. No smisao ovog članka nije govoriti o zakonskim odredbama već razjasniti neke znanstveno dokazane činjenice u vezi odgojnog djelovanja na djecu i ponuditi rješenja roditeljima koji se pitaju „a što umjesto batina“. Naime, alternative postoje, i puno su djelotvornije od udarca.

Pogrešan je stav mnogih roditelja da, ukoliko ne kažnjavaju djecu batinama, ona će postati razmažena, neodgojena, nemoguća, delinkventna... Točno je da ukoliko na dijete primjereno odgojno ne djelujemo, ono može razviti neku od navedenih osobina. Ali udarac (bilo gdje) nije primjereno odgojno sredstvo, bio to „lagani pec po prstima“ ili „prave batine“ remenom ili šibom.

 Zbog čega je udaranje djeteta loše?

Općenito, roditelji koriste udarce (najčešće „po guzi“) pod pretpostavkom da će time smanjiti vjerojatnost pojave nepoželjnih ponašanja kod djece a povećati vjerojatnost pojave poželjnih ponašanja. Kada bismo stvar promatrali iz biheviorističke perspektive, odnosno pretpostavke da se ponašanjem može upravljati sustavom nagrada i kazni, što se u psihologiji naziva operantnim uvjetovanjem, da bi kazna (u ovom slučaju udarac) bila djelotvorna, potrebno ju je primijeniti svaki put kada se nepoželjno ponašanje pojavi, i to odmah a ne s odgodom. To u stvarnom životu nije uvijek moguće. Roditelji često u nekom trenutku nisu prisutni i ne vide ponašanje koje se dogodilo te tako prošlo „nekažnjeno“, a djeca tu činjenicu brzo nauče koristiti. Također, samo povremeno kažnjavanje ili odgođeno kažnjavanje neće imati efekta na ponovnu pojavu ponašanja. Samim time, u ovom smislu udarac kao kazna je potpuno nedjelotvoran.

Također, udarac odnosno kazna djetetu ne daje smjernicu kako se ponašati u određenoj situaciji, tj. koje djelotvorno ili poželjno ponašanje primijeniti. Ono čemu ga na taj način učimo jest koje ponašanje izbjegavati ako želi izbjeći kaznu. Djeca usvajaju prihvatljiva ponašanja čineći djelotvorne postupke koji rezultiraju osjećajem kompetentnosti i pripadanja, a ne usvajaju ih kažnjavanjem.

Roditelji koji tjelesno kažnjavaju djecu najčešće nemaju namjeru povrijediti dijete, niti je svaki udarac jednak fizičkom zlostavljanju. Međutim, kako je situacija koja dovede do takve vrste reakcije na ponašanje djeteta u pravilu za roditelja frustrirajuća, on je u tom trenutku ljutit i lako može izgubiti kontrolu, te je granica između „samo malo po peleni“ i stvarnog fizičkog zlostavljanja vrlo tanka. Roditeljska potreba za kontrolom i pokazivanjem moći stoji iza ovog ponašanja. Ono što treba shvatiti jest da se roditeljski autoritet može postići i istovremenim uvažavanjem djeteta kao osobe, poštivanjem djetetovih prava i izražavanjem ljubavi prema djetetu na primjerenije načine.

Roditelji, naime, često smatraju kako je u redu kažnjavati udaranjem jer to čine iz ljubavi i brige prema djetetu. No, što će zapravo naučiti dijete kojeg roditelj „iz ljubavi“ udari? Naučit će da je u redu tući ljude koje voliš. Ili da je u redu da te ljudi koji te vole tuku. U odrasloj dobi zbog toga imamo primjere gdje odrasli (obično muškarci) ljubav prema ženi izražavaju udarcima. Također, mnoge žene koje trpe nasilje od strane partnera to čine upravo zato jer su u djetinjstvu naučile da se na taj način može iskazivati ljubav.  

Tjelesno kažnjavanje može se doimati djelotvorno u trenutku kad se primijeni, jer odmah zaustavlja nepoželjno ponašanje. Taj efekt je kratkoročan i događa se jer se djeca boje „batina“. Zar roditelji doista misle kako je u redu odgajati djecu da se boje? Poštovanje prema roditelju ne može se djeci usaditi strahom od kazne.

Brojna su znanstvena istraživanja potvrdila da, dugoročno gledano, tjelesno kažnjavanje povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja kod djeteta u budućnosti. Roditelj je djetetu najvažniji model i dijete će oponašati sve što roditelj čini. Ako roditelj udara dijete, ono će smatrati kako je u redu da i ono udari drugu osobu, te da se pokazivanjem moći na takav način mogu rješavati problemi.  Kada postane odrasla osoba, vjerojatnije je da će i samo fizički kažnjavati svoju djecu.

Važno je istaknuti da negativne posljedice tjelesnog kažnjavanja neće uvijek biti odmah vidljive. To ovisi o učestalosti i intenzitetu kažnjavanja, djetetovim osobinama ličnosti i drugim čimbenicima. Dijete neće odmah nakon što ga istučemo otrčati opljačkati trgovinu. Ali nastat će indirektne promjene u načinu djetetova razmišljanja i osjećanja, navodi dr. sc. Elizabeth Gershoff, vodeća američka istraživačica tjelesnog kažnjavanja pri Sveučilištu Austin u Texasu.

Posebno su zabrinjavajući nalazi različitih istraživanja koja upućuju na povezanost strogog tjelesnog kažnjavanja i smanjene količine sive tvari u mozgu djeteta, točnije u prefrontalnom korteksu. Siva tvar odnosno nakupine živčanih stanica jedan su od ključnih dijelova središnjeg živčanog sustava. Prefrontalni korteks, prednji dio frontalnog režnja mozgovne kore, područje je koje upravlja izvršnim funkcijama poput mogućnosti razlikovanja dobrog od lošeg, predviđanja posljedica trenutnog ponašanja, djelovanja u smjeru postizanja nekog specifičnog cilja te ponašanja u socijalnim situacijama. Sve su ovo stvari na koje bismo željeli odgojno djelovati, a ovi nalazi upućuju na to da odgojem „po guzi“ postižemo upravo suprotno od onoga što želimo, jer sudeći po nalazima istraživanja, djeca sa smanjenom količinom sive tvari u prefrontalnom korteksu vjerojatnije će biti niže inteligencije, depresivnija, sklonija ovisnostima, antisocijalnim ponašanjima i mentalnim poteškoćama, te slabije samokontrole.

1979. godine Švedska je prva zabranila tjelesno kažnjavanje djece, a od tada do danas, tjelesno kažnjavanje je zabranjeno u 43 zemlje svijeta, među kojima je i Hrvatska. U ogromnoj većini ostalih zemalja snažno se podržava stav da je tjelesno kažnjavanje neprikladan način odgoja i da predstavlja kršenje prava djeteta. No, nije rješenje u kaznenom gonjenju roditelja koji ga primjenjuju, osim u slučajevima stvarnog zlostavljanja. Mišljenja sam da roditelju koji je prijavljen zbog „malo po guzi“ djeteta treba reći: „u redu, znamo da volite svoje dijete i da mu želite dobro, no vidimo da ste izgubili kontrolu i vjerojatno u tom trenutku niste znali drugačije“. Uz to, treba mu pružiti psihološku pomoć u smislu edukacije o djelotvornijim načinima ophođenja prema djetetu u odgojnim situacijama.

 Koji su djelotvorniji pristupi odgoju djeteta?

Stručnjaci često preporučuju neke tehnike koje se mogu upotrijebiti u odgoju, s ciljem da dijete nauči mudro birati ispravna ponašanja. Sustav nagrada i kazni temelji se na pretpostavkama tzv. operantnog uvjetovanja. To je oblik učenja kod kojeg se vjerojatnost pojave nekog ponašanja mijenja na temelju posljedica tog ponašanja za tu osobu. Ukoliko ponašanje slijedi pozitivna posljedica vjerojatnost ponovne pojave tog ponašanja se povećava, i obrnuto: ako ga slijedi negativna posljedica, vjerojatnost pojave ponašanja se smanjuje. U ovom smislu, na djecu puno bolje djeluju nagrade, kao pozitivna posljedica nekog poželjnog ponašanja. Najčešće ćemo kao nagradu koristiti pohvalu, u trenutku kada dijete nešto učini dobro, pokazujući mu time da ga uvažavamo, što pomaže u razvoju samopouzdanja i pozitivne slike djeteta o sebi. Možemo pohvaliti dijete kao osobu, ili ono što je napravilo. Time zapravo dajemo djetetu povratnu informaciju, temeljem koje će ono birati buduća ponašanja.

Povremeno se može dijete nagraditi i nekom privilegijom, ili poklonom, džeparcem i sl. ali ne treba to činiti previše često, kako poželjno ponašanje ne bi postalo sredstvo kojim se dijete koristi isključivo da bi postiglo neki materijalni cilj. Općenito uvjetovanjem djeca uče ponašanje prilagođavati vanjskim čimbenicima, što može biti u redu u jednom smislu (učenje poštivanja društveno nametnutih pravila, zakona i sl.), međutim važno je postići da dječje ponašanje bude unutarnje motivirano, da dijete razumije zašto nešto čini i da bira to ponašanje jer ono za njega ima smisao.

Obzirom da nije poželjno tjelesno kažnjavati djecu, postavlja se pitanje opravdanosti i poželjnosti kažnjavanja općenito. Roditelji često žele primijeniti neku negativnu posljedicu ponašanja, i to može biti primjerice gubitak neke privilegije (npr. gledanje televizije). Ipak, na ovaj način dijete ucjenjujemo i „prijetimo“ mu gubitkom privilegije ako se neprikladno ponaša, te time opet koristimo poziciju moći a ne uvažavamo dijete kao ravnopravno biće. Puno je bolje da negativna posljedica bude neka logična ili prirodna posljedica nepoželjnog ponašanja. Na primjer, ako dijete ostavi razbacane igračke, vama će smetati, vi ćete ih skloniti nekamo i ono ih neće znati naći. Ili, ako dijete izađe iz kuće bez kaputa, bit će mu hladno. Važno je napomenuti da mala djeca (ispod tri godine) koriste određena ponašanja kako bi istraživala svijet oko sebe, a ne kako bi namjerno nanijela neku štetu. Stoga je potpuno neprikladno kažnjavati ih. Malu djecu valja udaljiti iz neprikladne situacije (npr. blizine vruće pećnice). Uvijek im treba objašnjavati zašto nešto činimo, a nešto ne.

Roditelji često prevelik naglasak stavljaju na izravan odgoj: željeli bi odmah vidjeti konkretne rezultate svojih odgojnih postupaka, pa stoga poučavaju, prekoravaju, kažnjavaju. No još je važniji neizravan odgoj - stvaranje uvjeta za modeliranje pozitivnog ponašanja: opće ozračje u kući, odnos uvažavanja i poštivanja između roditelja, odnos prema drugima u društvu itd. Dijete se najbolje razvija u takvom ozračju. Zato je važno da roditelji daju djeci pravi primjer. Djeca oponašaju ono što roditelji čine, a ne što im roditelji govore da učine.

Naveli smo kako je kod sustava nagrada i kazni ponašanje motivirano nekim vanjskim činiteljima, te kako je bolje i učinkovitije kada je ponašanje unutarnje (a ne izvanjski) motivirano. To znači da su ljudi na ponašanje potaknuti iznutra, iz sebe samih, te u skladu s time biraju svoja ponašanja koja potom sami procjenjuju (je li ponašanje bilo učinkovito/djelotvorno ili nije), te u slučaju da ponašanje nije bilo djelotvorno mogu iznalaziti nove mogućnosti, puteve i rješenja. To isto čine i djeca. To je psihologija unutarnje kontrole, kojom se objašnjava psihološko i fiziološko ponašanje živih bića (zbog čega i na koji način činimo izbore koji određuju tijek našeg života). Čovjek, pa tako i dijete, je slobodno biće koje bira ponašanja u namjeri da zadovolji svoje urođene potrebe (za preživljavanjem, ljubavlju i pripadanjem, snagom, slobodom i zabavom). To treba imati na umu kada govorimo o dječjem ponašanju. Postaviti si pitanja: što dijete zapravo želi? Što ono čini da bi dobilo to što želi? Ako je ponašanje koje dijete koristi nedjelotvorno (neprikladno), što još može učiniti? Na ovaj način možemo pomoći djetetu da izabere djelotvornije ponašanje.

Najsnažniji motivator su naše unutarnje vrijednosti. Dijete svoj vlastiti sustav vrijednosti stvara na način da promatra roditelje i njihova ponašanja, koja se pak temelje na roditeljskom sustavu vrijednosti. Stoga je roditeljska zadaća da najprije procijeni sebe i svoje vlastite izbore, prije nego što pomogne djetetu da nauči kako će samoprocjenjivati vlastita ponašanja. Drugim riječima, roditelj koji izabere udariti svoje dijete kako bi ga „naučio“ da se ne tuče s vršnjacima potpuno je promašio bit.

Roditelj će se zapitati: „Ali kako će moje dijete naučiti što je dobro, poželjno ili prikladno ponašanje ako ga ne kaznim za ono što je učinilo loše?“. Ne smijemo zaboraviti da će djeca puno više naučiti iz roditeljskog primjera nego iz kritiziranja. Ako im umjesto toga postavimo pitanja koja će omogućiti da sami sebe pogledaju i procijene, mnogo je veća vjerojatnost da će promijeniti svoje ponašanje.

I za kraj, za one koji će reći „ma kvragu i to, ja svoju djecu ponekad udarim po guzi i oni su super“ ili „i ja sam znao/la dobiti batina pa sam dobro ispao/la“ – razmislite još jedanput. Vi ne možete znati kakvi biste bili da vas roditelji nisu „batinali“, niti kako bi se vaše dijete ponašalo u svijetu bez „po guzi“. Vjerojatnije je da ste vi i/li vaše dijete „dobro ispali“ ne zahvaljujući tjelesnom kažnjavanju, već njemu usprkos. Želite li doista riskirati psihološko zdravlje vašeg djeteta? Ako ste doista brižan roditelj, mislim da ne želite.

Tamara Budisavljević, dipl. psiholog

Dječji vrtić Limač, Zagreb

Izvori:

Benat, G. (2009). Teorija izbora u odnosu prema tinejdžeru.  http://www.skole.hr/roditelji/odgoj?news_id=2679

Buljan Flander, G. (2015). Uz međunarodni dan odgoja bez batina: što umjesto batina? http://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/rijec-ravnateljice/uz-medunarodni-dan-odgoja-bez-batina-sto-umjesto-batina/

Castelloe, M. S. (2012). How Spanking Harms the Brain. Psychology Today: https://www.psychologytoday.com/blog/the-me-in-we/201202/how-spanking-harms-the-brain

Gershoff, E. T. (2013). Spanking and child development: We know enough now to stop hitting our childrenChild Development Perspectives, 7(3), 133-137

McNulty Walsh, K. & Genzer, P. (2011). Gray Matter in Brain’s Control Center Linked to Ability to Process Reward. https://www.bnl.gov/newsroom/news.php?a=11355

Perry Good, E. (2009). Kako pomoći klincima da si sami pomognu? Zagreb, Alinea

Smith, Brendan L. (2012). The case against spanking. American Psychological Association, Vol. 43, No. 4, p. 60

Straus, M. A. & Paschall, M. J. (2009). Corporal Punishment by Mothers and Development of Children's Cognitive Ability: A Longitudinal Study of Two Nationally Representative Age Cohorts. Journal of Aggression, Maltreatment & Trauma, 18: 459 – 483

Tomoda, A., Suzuki, H., Rabi, K., Sheu, Y.-S., Polcari, A. & Teicher, M. H. (2009). Reduced Prefrontal Cortical Gray Matter Volume in Young Adults Exposed to Harsh Corporal Punishment. Neuroimage, 47 (suppl. 2), T66-T71

 Ovo je autorski tekst. Molimo sve koji ga podijele da obavezno navedu izvor i autora i prilože poveznicu na tekst.

dječji vrtić

Pratite nas na fejsu!