KAKO ODGOJITI SAMOPOUZDANO DIJETE
Ponekad kao roditelji nismo sigurni što točno pridonosi razvoju samopouzdanja djeteta pa radimo intuitivno kako mislimo da je najbolje, a to nije uvijek ispravno. Uz nas, roditelje, za djetetov razvoj samopouzdanja važni su i drugi ljudi u njegovoj okolini, pogotovo kada krene u školu. Samopouzdanje se, srećom, može mijenjati s godinama i uvijek možemo raditi na njegovom razvoju.
Samopouzdanje je vjerovanje da možemo uspješno izaći na kraj s izazovima u životu. Ako vjerujemo da možemo nešto učiniti, veća je vjerojatnost da ćemo doista biti uspješni, manje će nas biti strah, lakše ćemo se suočavati s problemima.
Nesamopouzdano dijete obično je povučeno, voli sigurnost, ne voli promjene, nove zadatke, izazove. Teško prima kritike, stalno traži povratne informacije je li nešto dobro. Loše podnosi neuspjehe, pogreške, pa onda i izbjegava isprobavati nove stvari.
Djeca s visokim samopouzdanjem ne boje se izazova, novih stvari i promjena. Radoznala su, sve će probati, lakše će podnijeti neuspjeh. Takva djeca se lakše odvajaju od roditelja i lakše uspostavljaju kontakte.
Razlikujemo unutarnje samopouzdanje tj. samopoštovanje, te vanjsko samopouzdanje.
Samopoštovanje je osjećaj i vjerovanje da smo vrijedni sami po sebi jer smo ljudsko biće. Da smo vrijedni već samim time što postojimo.
Samopouzdanje je više vezano uz postignuća, sposobnosti i vještine. To je nešto što pokazujemo „na van“.
Samopouzdanje stječemo tako da u nešto što nam je teško uložimo trud, vrijeme, potražimo pomoć, na kraju to učinimo i imamo onaj osjećaj postignuća.
Prvu grešku čine pre strogi roditelji koji previše očekuju od djeteta, a ono još nije doraslo zadatku. Tada se ljute i kritiziraju dijete, uspoređuju ga s drugima... Na taj način stalno stvaraju osjećaj da dijete nikad ništa dobro ne napravi, te dijete takvih roditelja ne može steći samopouzdanje.
Drugu grešku čine pre blagi roditelji koji ne postavljaju nikakve zahtjeve prema djetetu ili sve rade umjesto njega – rješavaju mu zadaću, vezuju vezice i sl. Takvo dijete nije frustrirano, ali nema nikakav osjećaj uspjeha jer nikad ništa nije samo postiglo. U najboljoj namjeri da zaštite svoje dijete, preblagi roditelji stvore od njega čovjeka bez samopouzdanja.
Kako se roditelji trebaju odnositi prema svojoj djeci kako bi im pomogli razviti visoko samopouzdanje? Djetetu treba davati zadatke koji su nešto iznad njegovih trenutnih sposobnosti, kako bi moralo uložiti trud u njihovo rješavanje. Zahtjevi opet ne smiju biti previsoki jer će ga demotivirati, dijete će doživljavati neuspjeh i to će pridonositi smanjenju, a ne povećanju samopouzdanja.
Samopouzdanje i samopoštovanje kod djeteta počinje se razvijati vrlo rano, čim dijete počne razlikovati sebe od okoline, čim pokušava nešto napraviti, dohvatiti, manipulirati stvarima iz svoje okoline.
Ljubav prema djetetu je presudna u razvoju samopouzdanja, i ona mora biti bezuvjetna, te je roditelj treba stalno pokazivati. Dijete treba voljeti takvo kakvo jest, jer je to naše dijete. Međutim, to ne znači da ćemo djetetu dopustiti da čini baš sve što hoće. Roditelji moraju znati postaviti granice, odrediti što se smije a što ne, što je dobro, što nije. Kada dijete napravi nešto loše, ono treba shvatiti da roditelji ne odobravaju njegovo ponašanje, ali i osjetiti da je to zato što mu žele dobro. Emocionalna toplina s jedne strane i postavljanje granica s druge vrlo su važni za normalan razvoj djeteta.
Za izgrađivanje djetetova samopouzdanja nužno je znati slušati dijete. Roditelji trebaju obratiti pažnju na to što dijete govori i što im time želi poručiti. Kako pravilno slušati dijete? Ako postavljamo neutralna pitanja, ne kritiziramo, ne vičemo, dijete će biti sklonije pričati nam. Što više znamo o djetetu imat ćemo manje problema i više informacija o tome gdje je dijete i s kim se druži. U protivnome, dijete bi nam moglo početi lagati i skrivati stvari. Za samopouzdanje djeteta nužno je naći vremena saslušati ga i pritom pokazati zanimanje za ono što govori.
Povremene pohvale ili povratne informacije značajne su jer govore djetetu da je nešto dobro napravilo i da treba tako nastaviti. To djeluje i kao motivacija jer djeca se, kao i odrasli, dobro osjećaju kad dobiju pohvalu. Tada će dijete to htjeti napraviti i drugi put. Pozitivnih povratnih informacija treba biti više nego negativnih (kritika). Dijete trebamo pohvaliti isključivo za nešto što je zaslužilo, a to može biti i nešto sitno, a kada nešto nije dobro napravilo i to treba reći. Djeca uče kroz život, griješe, treba odrediti koje stvari su važne i ozbiljne, poput obaveza u školi. Za ono što je važno treba dati povratnu informaciju ako nešto ne valja i što točno ne valja, te objasniti što je ispravno i koje su posljedice ako dijete tako nastavi.
To jest teže nego podići glas na dijete, no podići glas je pogrešno, a udariti dijete čak i zakonom zabranjeno. Ali ne smijemo zaboraviti da i roditelji imaju svoje brige i probleme pa se ne trebaju uvijek ni ponašati kao da je dijete centar svijeta. Ne trebamo od sebe očekivati savršenstvo, da nikad ne smijemo podići glas ili izgubiti živce. To, na kraju, nije niti realno.
Iz knjige „Bolje biti vjetar nego list“ dr. sc. Majde Rijavec
