Već neko vrijeme se u vrtićima ne provodi odgojno-obrazovni rad koji bi podsjećao na današnju školu, tzv. „ex cathedra“, gdje sva djeca sjede na podu u krugu ili za stolom i slušaju čemu ih odgajatelj, s visoka, „podučava“. „Hajmo sad svi malo crtati!“ ili „Ponavljajte za mnom pjesmicu!“ – rečenice su koje u vrtiću od odgajatelja u novije vrijeme nećete čuti. Različite vrste glazbe (uključujući dječje pjesmice) te pribor za crtanje i slikanje djeci su svakodnevno dostupni, zajedno sa svim drugim poticajima u sobi dnevnog boravka. No djeca prema vlastitom interesu biraju žele li se, kada i na koji način baviti tim aktivnostima. Odgajatelj je uvijek tu da im pruži dodatni poticaj i podršku.
Osim što izbjegavamo aktivnosti koje bi podsjećale na rad u školi, također izbjegavamo učenje stereotipa i šablonski način rada. Što to znači?
Sjećate li se vlastitih crteža kad ste bili mali? Kako ste crtali kuću, cvijet, ptice? A kako ih crta vaše dijete? Vjerujemo da u većini slučajeva gotovo identično. Razlog tome leži u naučenim šablonama i tromom, neinventivnom odgoju.
Ako djetetu „zadamo“ da nacrta proljeće, dijete će imitirati ono što su mu pokazali odrasli, kako se crta sunce, cvijet ili ptica. Takav će crtež doživjeti pohvalu roditelja i učitelja, a dijete će to ponavljati kako bi se dopalo odraslima, bez puno uloženog truda i razmišljanja, navodi Miroslav Huzjak, likovni pedagog i profesor sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta. To su sve šablone, stereotipi i klišeji, pristup koji kaže „ja sam jednak svima“, pritom zatomljujući individualizam i kreativnost.
Nije problem u tome što netko „ne zna crtati“, već što nije naučen gledati, i još važnije, nije naučen vidjeti. Kada se djetetu pokaže konkretni cvijet, a ne neki tipizirani simbol cvijeta, rezultat je puno drugačiji: slika cvijeta ima puno detalja, prašnike i tučak, mnoštvo latica, stvaran broj listova... Pravi cvijet je poticaj djetetu za istraživanje njegovih stvarnih karakteristika, boje, oblika, mirisa, teksture, te likovnog izražavanja djetetovog shvaćanja tog cvijeta. Takav likovni prikaz bit će kod svakog djeteta različit, jer je različito i djetetovo poimanje cvijeta. Za stvarni crtež cvijeta potrebno je i puno gledanja, razmišljanja i ozbiljnog truda.
Problem stereotipnosti s vremenom se prenosi s crteža na psihološke, socijalne i ideološke sfere. Nakon što dijete odraste, klišeji ne nestaju, samo se prilagođavaju novim okolnostima. Odgojni „dril“ u ranoj dobi prerasta u kasniji strah od „drugačijeg“. Zbog toga se „utapamo u masi“. Klišeizirano ponašanje ne dopušta individualizam, prezire različitost, sve gura u „okvir“. Ako se netko ne uklapa u taj okvir i ne prihvati nametnuti obrazac, „ispada iz društva“. Stereotipni pristup svijetu dovodi do krutosti percepcije i mišljenja, do konformizma i na kraju predrasuda i netolerancije. Što više djecu učimo stereotipima, to manje ljepote vidimo tamo gdje ona stvarno postoji. Ukratko, ne učimo djecu crtati, čak ni ako smatramo da smo dobri crtači. Ne učimo ih da memoriraju rečenice napamet, umjesto toga učimo ih da razmišljaju, promišljaju, istražuju, zaključuju, izražavaju svoje vlastito shvaćanje svijeta potičući ih da budu svoji i da se ne boje različitosti.
Izvor:
